Boka Kotorska u stihovima

Boka kotorska

O Boki- Frano Alfirević

Krajevi kao i bića imaju dušu kojom su nam bliži ili dalji, a usred ove prirode, gdje nam se čini da smo se vratili u prve dane zemlje, samo čovjek koji žudi za najdubljom samoćom može da se osjeti potpuno blizak toj beskrajnoj melankoliji.

Mnogi su kao u snu vidjeli i pohodili ovo okovano more i bili zadivljeni veličanstvom brda; neki iskusni stranci putnici rekli su da je ovo najljepši kraj na svijetu, ali mnogi su uza sve divljenje otišli s osjećajem da je pejzaž Boke nečovječan. Jer, ovo je irealna, vrhovna samoća, gdje priroda govori primarnom snagom stvaralačkog duha, i ovamo treba da dođe onaj tko hoće da osjeti njezinu praiskonsku čistoću  ili može da vrati sebi mir koji je izgubio, nešto od svoje davne djetinje duše. Tužan je čovjek, jer rijetko osjeća pravi glas prirode, a njegova se malenkost vidi u tome što je i preveć nastojao da prirodu savlada, dopuni i poljepša.

Pejzaž Boke ima u svojoj ljepoti nešto nečovječansko, u dubinama, ali u sve njegove svjetlosti i sjenke treba uranjati dugo,  pažljivo i ispitivački, gotovo s pobožnom predanošću, da bi smo se preporodili utiscima poslije koji riječi dobivaju drugi, viši smisao i nečovječansko postaje ljudsko, jer se duh tajanstveno prijateljuje s onim što je uzvišeno, a i prizori najtužnije ljepote  kriju dio našeg najtužnijeg bića.

Frano Afirević-Boka

Frano Alfirević-bista na otoku Gospe od Škrpjela

Perast

Boka

Ulazimo šutke u njezin tamni dan,

i tako tiho ko na kraju svijeta.

Brda nad morem što je vječno bez kreta

u strašnoj goloti čuvaju njegov san.

Ljepotom iskonskom tu duh je okovan

da želje izgubi ko anahoreta

i budi mutno kroz stoljeća prokleta.

Taj večernji kraj je ko veliki samostan.

Zaboravljen se crni lik starinskog broda.

Zalazi sunce na gori nedalekoj,

krvavo kao u davnoj bici nekoj.

A kad se oglase zvona preko voda,

čini se: duše preplašene od noći

zovu se, plačuć, u velikoj samoći.

Frano Alfirević (1903 – 1956)

Čempresi nad Perastom


Samuju čempresi usred kamena

ko krila lasta, iz neba pala,

ili je mornarska žena

jarbole crne

izdeljala.

Pa celog dana gleda u more

ne bi li mrtve podigla lađe

da joj već jednom odgovore

gde bela jedra

za njih da nađe.

Svetislav Mandić (1921- ),  “Pesme”, Beograd 1966

Bokeljske arabeske  (odlomci)

Zakoračila si u svemir i pučinu,

prostore omeđila grlima

i zatvorila se kamenim zidovima.

A na vilama gorja,

leže ti uska nebesa.

Da viknem i da te probudim,

kako bi se oglasila

kamena školjko mnogozvučna?

Da se sjedine opet

hiljade razbacanih oblika

tvog bronzanog tijela,

kakva bi ustala

– kamena ljepotice?

Eno, posvuda razasutih:

– rasušenih i visoko izvučenih

jedrenjaka,

dok se samo ponegdje naziru

simbolični ostaci

davno prelomljenih katarki;

– srebrom su okovane turske čalme

na opsađenim zaravnima;

– skamenjena su nepregledna stada

na vjekovnim pasištima . . .

Dok niz kamenje kaplje

grmljavina, zvonjava

i krv nacija

koje su se tuda verale.

Samo mjesečina neumitno gazi obroncima,

iscjeljuje sve rane na tvom tijelu

i obavija te novim bljeskom

mladosti

– kamena ljepotice.

Miloš Milošević (1920 – ),  “Zadarska revija” br. 6/1963

Zalasci sunca u Boki

Tradicionalna manifestacija-Fašinada

Boka

Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,

Pokrivena nebom k’o od plave svile,

Ljepša si od tvoje primorkinje vile

I svetlija si od njenog đerdana.

Nikada se tebe nagledao ne bi’!

No da mi je jednom da postanem valom

Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom

Da vječito šumim i da pjevam tebi.

I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi,

Pa jednoga dana, kad se Gospod javi,

Kad orlovi naši visoko zabrode,

I sa tvojih ruku padnu gvožđa tvrda,

Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda

I da s tobom slavim dan zlatne slobode.

Aleksa Šantić (1868-1924)

Kraj mora

Lav kameni jedan iz mletačkih dana

Ozbiljani mračan još na trgu sedi,

Na obali mora. Sluša šum Jadrana,

I gde vek za vekom neosetno sledi.

Star i malaksao, i sa grivom sedom,

On je teške šape zario duboko,

Dokle mirno drži u obzoru bledom

Svoj mramorni pogled i studeno oko.

Dođu gradska deca sa veselim pleskom,

Draže ga, i jašu, i zasipaju peskom,

I biju ga svojim puškama od zove.

Dok on mirno gleda na more, i čeka

Da galije stare vidi iz daleka,

Što odoše nekad pre mnogo vekova.

Jovan Dučić (1871-1943),  “Pesme sunca” – sabrana dela

Perast

Iz ovog kamena stanca,

Potekoše davno

Izvori,

Žeženog zlata.

Njegovo vrelo

Trgovima i kulama

Toči . . .

Iz ovog stanca pjesma je

Isplela ruže,

Zakitila palace stare

Obasjala crkve

I dvore . . .

Ovdje su oštreni mači,

Hajduka i osvetnika,

Pjesma se naša skitala

Uvalom i žalo.

Snažila pale

U teške dane.

Ovi su palaci stari,

Ispraćali u proljeća cvjetna,

Duge povorke lađa,

Na čijim katarkama,

Barjak je pobjede vio . . .

U duge jeseni tmurne:

Zaludu gledaju uz more

Suzne oči

I molo tiho . . .

Zaludu ruže cvjetaju,

Na malom balkonu,

A plave oči čekaju,

Bijela jedra niz vale.

Davno su nestala jedra,

Ljubav, cvijeće i slava.

Samo još vali ljube

Plačne obale grada.

Vrh grada ponosnog i surog,

Još zvonik na straži stoji.

Njegove isplakane oči

Tupo gledaju,

Niz plavu pučinu i vale . . .

Maksim Zloković (1910-1996), “Primorski akordi” – neobjavljena zbirka

Boka Kotorska

Kotorski bedemi

Herceg-Novi

Sa osamljenog brijega

Palme granama mašu.

Padinom vrtoglavo

Bokori cvijeća

Padaju u luku

I more.

U ritmu kiparisa,

Palme i vrijesa,

Naranče zlatne

Igraju, čudni ples

Jeseni svake.

Na kuli, tamnoj

Kô sablast i tuga,

Glicinija rasplela vriježu.

Posljednjim zagrljajem

Cjeliva nečije davno

Isplakane oči.

Bijela jedra,

Pišu

Čudne sudbine i boli,

A more

U zagrljaju

Hridi

Pjeva . . .

Maksim Zloković (1910-1996),   “Boka” 13-14, 1982., Herceg-Novi

Vječni su ovi bedemi


Vječni su ovi bedemi

Od sige i sunca

Kapije više ne škripe

Šarke se prosule u crvene mrlje

Pa kamen krvari ko rana

Vječan je ovaj grad

Grad očima ugledan

Koračam svečano zanesen

Dok mi u venama tutnji

Lavež kamenoloma

Galija sunca tone

Na trgu veliki zakonik

Od tople kože

Dan se gasi kao kreč

U muzej ulazi grad

Vukući bedeme

Sve su kapije otvorene

Boško Odalović (1939 – ),  “Stvaranje”, br. 5/1971

Boka Kotorska

Oluja u Boki

Boka

K`o safir plavi

što sija sjajno.

Boka se slavi

vječno i trajno.

Gizdava dama

vjenčanje čeka.

Tiha i sama

u osvit v`jeka.

Šešir na glavi

od kamena svog.

Lovćen joj pravi

a smješka se Bog.

Nevjesta gorda

biser pred svinje.

Prlja je horda,

ljudi je kinje.

Ne gleda na njih

prepuna rana.

I prošlih srećnih

sjeća se dana.

Nek vas ne čudi

ta gospa tečna.

Trenuć su ljudi

Boka je vječna

Dragan Popadić

Oluja u Boki

Puca grana

Pod snagom okeana

Kida se list, cvijet se runi

Gore visoko Lovćen se buni.

Mahniti vihor juri ko lud

S liti, sa krši sikće ko zmaj

Tamnim krilom vijori svud

Ko da će silom razorit kraj…

S brda se valja u more džin

Crnoga gorja timorni sin,

Kovitla val

Lomi ga stravno o kameni žal.

Diže dim i pjenu i prah,

Lako se ruši,

Brodaru jakom nestaje dah.

Moćna ga šaka vjetrine guši.

Kormilo puca . . . Tone već brod

Nad njime mrki nebeski svod . . .

Krajina jeca ko udova bona

Cankaju tužno pogrebna zvona.

Rikard Katalinić Jeretov (1869-1954),  “Jadranska straža” br. 3/1928

Herceg – Novi

Kraj mora priroda čudo učinila,

Što najlepše mogla, to je stvorila.

Kud god baciš oko, na levo, na desno,

Sve je namešteno, divno i čudesno…

Napulj sam gled’o, o večeri bleda!

Al’ ovakvog nigde nemadoh pogleda,

I čudim se suncu kako može zaći,

Kad lepote ove nigde nece naći…

Ljubomir Nenadović (1826 – 1895)

Peraški otoci

Primorci pod hrastom

Njihove su ruke klupko mokrih mreža

na lukobranu moga zavičaja.

Ja ne znam gdje se rađa nebo

i kad se mrači more,

koliko svjetla kapne

jutrom na prozore.

Ko obala, koju bura čisti,

od Luštice do Istre,

njihove su glave bistre.

Kada zavijek usnu,

u kreč i fosfor pretvaraju se glave,

ko naplavina glatka stoljetnog mora.

U poroznu kost na vlažnom pijesku

toči kapi svoje zora

i sjene se hlade plave.

Oni grizu maslinu, liznu ribu slanu,

artičok ispržen na ulju.

Gležanj im golica, kada išću hranu,

račić i jegulja u mulju.

Sjedajte braćo. Ručajte.

Mir s vama!

Dobri dusi zemlje

čuče obalama,

a kroz paprat viri

gušterica.

Točno u podne maestral zapiri

u košulju, u njedra.

Pod suncem samo jedra.

Bijela jedra.

Viktor Vida (1913-1960),   “Otrovane lokve” – zbirka pjesama

Školj umirenih duša

Umorni noćni vjetar se stišava

I jutarnja svježina na obrazu bridi

U rukama mladog ribara ikona

Ponovo nađena na podvodnoj hridi.

U snu što ga umor od zore ukrade

Iznad bonace na plavetnom polju

Ugleda ribar u blistavom sjaju

Školj ispred Perasta i crkvu na Školju.

Zavjetom skupog slova

Zavjetom sna i ikone

U pozdrav mornarima i ribarima

Zavjetna zvona zvone.

Barke, brikovi, vešeli i škune

Posvećenim kamenom otok nasipaju

I crkvu podižu na kostima stijena

Da kroz vječnost samu ljudska djela traju.

Već star je ribar što ikonu nađe

Sa starom barkom što vesla ne sluša

Usred neke tihe i neznane noći

Smiri se na školju umirenih duša.

Zavjetom skupog slova

Zavjetom sna i ikone

U pozdrav mornarima i ribarima

Zavjetna zvona zvone.

Obrad Pavlović

1 Comment

One thought on “Boka Kotorska u stihovima

  1. Pingback: Učenici za katedrom-dramska sekcija “Libro” « Sa druge strane katedre

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Blog at WordPress.com.

%d bloggers like this: